Sezona se skratila na dva mjeseca, barem kako tu, na Rabu, ljudi govore. Puno je apartmana, ponuda velika, a potražnja ista ili manja. Polovicom rujna u gradu Rabu nema ni žive mačke u srednjoj ulici. Do početka listopada većina je hotela zatvorena. A želimo i možemo više.
Godinama se pričalo i planiralo pokrenuti zdravstveni turizam u Hrvatskoj. Naravno, za to treba investicija, ali i dobro plaćenih zdravstvenih radnika te osoblja. Da krenemo, ubrzano, s kopiranjem već gotovih modela kakve imaju u dentalnom turizmu Mađari, u spa tretmanima Slovenci, u domovima za starije i nemoćne Slovaci ili u jeftinoj plastičnoj kirurgiji kakva postoji u Srbiji ili Turskoj, Hrvatska bi ubrzo kupila vrhnje na teret tuđe ”vidovitosti”. Nažalost, mi uvijek progledamo kasnije. Planiralo se na obali pokrenuti resorte sa staračkim domovima i odmaralištima te zabavom za skandinavske umirovljenike kojima su naše zime blage, a obala privlačna. Ništa od toga.
Nedavno je jedan naš ”Švicarac” napravio ekskluzivan dom po švicarskom modelu. Za naše prilike izuzetno skup smještaj, no Švicarcima i više nego povoljan. Švicarci već masovno rezerviraju slobodne apartmane. Pristupačnost, kvaliteta usluge i ponude, atraktivnost podneblja, sve je to na našoj strani. Nijemci masovno popravljaju zube u Mađarskoj.
Zašto dio tog financijskog kolača ne bismo uzeli i mi? Imamo vrsne stručnjake, a povlačenjem novca iz EU fondova pokrenuli bismo novi trend koji bi zaustavio odlazak naših stručnjaka u inozemstvo. Realizacijom kineskih investicija u Krapinskim Toplicama i Kumrovcu, te otvaranje privatnih ortopedskih, kardioloških i inih klinika već smo na dobrom putu turističkog zaokreta. Jačim promotivnim plasmanom u strane medije produžili bismo sezonu s novim, zdravstvenim interesom za Hrvatsku.
Takav oblik turizma je realan jer su naši stručnjaci itekako cijenjeni u inozemstvu.
Pokretanjem klinika uz koje bi bili rehabilitacijski centri i domovi-hoteli, te gastronomska i izletnička ponuda, zasigurno bi vratila osmijeh nad slabo popunjenim privatnim smještajem. Ovakav turizam protegao bi se na barem sedam mjeseci, a prilagođeni smještaj za zimske prilike razvio bi i adventski turizam kako na kopnu tako i u priobalju i na otocima. Vizije je oduvijek bilo no poduzetnička inicijativa ovisila je o lokalnim vlastima i njihovim apliciranjima za fondove.
Ujedinjavanjem zimskih kapaciteta u privatnom vlasništvu te zadržavanjem ”sezonaca” na višemjesečnom poslu pokrenulo bi se i gospodarstvo te potrošnja u Hrvatskoj. Industrija nam je ionako simbolična pa zašto onda ne bismo pokrenuli industriju zdravstvenih usluga kojom bismo zaposlili sve medicinsko osoblje koje čami na burzi i snuje o odlasku u inozemstvo? Toliko je otvorenih mogućnosti i realnih prilika za zaradu.
No, tu bi glavnu ulogu trebala odigrati država. Promptno postaviti sustav u kojem bi u kombinaciji hrvatskog znanja i kapaciteta te investicija iz fondova ili stranih ulaganja bila popunjena rupa koja vapi za zdravstvenim turizmom, njezi i smještajem.
Mogli bismo postati oazom Skandinavcima, utočište nemoćnima, nova nada potrebitima. Ukoliko to sve odbacimo nemamo ama baš nikakva prava biti ljubomorni na bjelokosni mađarski osmijeh u Nijemaca.
Dok raspravljamo tko je kriv za što, dotle se otvaraju domovi za starije i nemoćne u Sloveniji, Slovačkoj, Poljskoj, a nogometaši odlaze u Tursku po novu ”frizuru”. Pravo nam i budi!
Izvor: SEEbiz.eu
Autor: Krešimir Butković
